Neke vrste zmija

Osim gore navedenih porodica, otrovne su i neke zmije iz porodice Colubridae. Ova porodica obuhvaca 60% svih zmija i u nju su razvrstane mnoge neotrovne zmije (sve nase neotrovnice spadaju u ovu porodicu). U toj porodici , medjutim, ima nekoliko vrsta zmija koje imaju uzlijebljene otrovne zube koji su smjesteni odostraga u gornjoj celjusti i ne mogu se savijati kao u ljutica ili jamicarki. Prilikom ugriza, zmija mora cvrsto zagristi plijen i pri tome celjustima praviti pokrete kao da zvace kako bi straznjim otrovnim zubima prinijela plijen i unijela otrov u tijelo zrtve. Vecina otrovnih zmija ove porodice nije opasna za covjeka, ali postoji nekoliko vrsta koje svojim ugrizom mogu nauditi. Ugrizi boomslanga (Dyspholidus typus) i tzv. pticjih zmija (rod Thelotornis) pokazali su se smrtonosnim za covjeka. Od ugriza boomslanga umro je poznati americki herpetolog Karl P. Schmidt, a od ugriza zmije Thelotornis kirtlandii njemacki herpetolog Robert Mertens.

Cesto ljudi postavljaju pitanje: "Koja je zmija najotrovnija?" Ovo bi pitanje mozda trebalo preinaciti tako da glasi: "Koja zmija godisnje ugrize najveci broj ljudi?" Naime, postoje vrlo otrovne zmije koje zive u predjelima gdje zivi malo ljudi, tako da gotovo i ne dolaze u doticaj sa njima. Dobar primjer za to je zmija pustinjski taipan (Oxyuranus microlepidota) koja zivi u pustinjskim podrucjima Australije.

Ova zmija ima najtoksicniji otrov od svih poznatih zmija. Medjutim, ona zivi u udaljenim pustinjskim predjelima i nije agresivna, tako da gotovo i nema ljudskih zrtava izazvanih ugrizom ove zmije. Mnogo vise ljudi ugrizu zmije u podrucima koja su gusto naseljena ili tamo gdje zmije prilaze kucama ili stajama privucene velikim brojem glodavaca koji su vecini zmija glavna hrana. Osim toga, smrt od posljedica zmijskog ugriza ovisi i o pravilnoj medicinskoj pomoci i njezi nakon sto se je ugriz dogodio. Mnoga podrucja Afrike i Azije gdje ljudi i zmije otrovnice zive jedni blizu drugih udaljena su od vecih medicinskih centara, pa nema kvalitetne medicinske pomoci. Ova zmija ima najtoksicniji otrov od svih poznatih zmija. Medjutim, ona zivi u udaljenim pustinjskim predjelima i nije agresivna, tako da gotovo i nema ljudskih zrtava izazvanih ugrizom ove zmije. Mnogo vise ljudi ugrizu zmije u podrucima koja su gusto naseljena ili tamo gdje zmije prilaze kucama ili stajama privucene velikim brojem glodavaca koji su vecini zmija glavna hrana. Osim toga, smrt od posljedica zmijskog ugriza ovisi i o pravilnoj medicinskoj pomoci i njezi nakon sto se je ugriz dogodio. Mnoga podrucja Afrike i Azije gdje ljudi i zmije otrovnice zive jedni blizu drugih udaljena su od vecih medicinskih centara, pa nema kvalitetne medicinske pomoci.

AFRIKA

Pretpostavlja se da dosta ljudi strada od siktavice (Bitis arietans). To je prilicno troma i nespretna zmija, ali joj je napad strahovito brz. Najcesce prilazi ljudskim naseljima zbog blizine glodavaca. Cesto odaje svoju prisutnost glasnim siktanjem po cemu je i dobila ime. Veoma je rasprostranjena u Africi juzno od Sahare i cesta je blizu ljudskih naselja. Otrov je vrlo toksican i u velikog broja nelijecenih slucajeva izaziva smrt. Medjutim, najopasnija otrovnica i vjerojatno najveci ubojica medju svim zmijama je jedna mala zmija koja se zove pjescana efa (Echis carinatus).Rasprostranjena je po citavoj Africi, na Bliskom i Srednjem Istoku, te u Aziji gdje dosize sve do Indije. Cesto zivi u blizini ljudskih naselja i to u kolonijama, tako da gdje se nadje jedna vjerojatno ima i mnogo drugih. Tony Phelps u svojoj knjizi "Poisonous Snakes" navodi da ova zmija vjerojatno ubije najvise ljudi od svih zmija. To je posljedica njenog velikog podrucja rasprostranjenosti, cestog zivota u blizini ljudi, te cinjenice da, iako mala (najveci primjeri dosizu jedva 60 cm), ima vrlo toksican otrov. Zabiljezeni su smrtni slucajevi od ugriza efe duge oko 20 cm. Efa nije plasljiva i ne bjezi nego zauzima karakteristican obrambeni stav. Ona pocinje brzo uvijati svoje tijelo tako da joj ljuske struzu jedna o drugu. Posto se na svakoj ljuski nalazi mali greben, struganje stvara poseban zvuk, karakteristican za ovu zmiju. Otrov je izuzetno toksican za covjeka. Izaziva krvarenja iz svih sluznica i sprijecava grusanje krvi tako da je moguce iskrvariti i iz, primjerice, ranica koje nastaju pri brijanju. Osim ovoga, otrov izaziva i jaka ostecenja tkiva. Usprkos pravilnom lijecenju vrlo su ceste i naknadne komplikacije djelovanja otrova, tako da smrt moze nastupiti i 15 dana nakon ugriza.

Iako gore navedene vrste ubiju najvise ljudi, stanovnici africkih sela najvise se boje crne mambe (Dendroaspis polylepis). Crnu mambu smatraju najopasnijom zmijom na svijetu. Ona naraste do 3 m duzine (neki izuzetno veliki primjerci i do 4 m!), a vrlo je brza i agresivna. Iako postoje price da mamba moze prestici auto u brzoj voznji, precizna mjerenja pokazuju da se mamba ne moze kretati brze od 20 - tak km/sat, iako je i to vrlo velika brzina za zmiju. Iako se pojedini primjerci razlikuju po svojoj agresivnosti, najagresivniji su muzjaci u proljece kada brane teritorij od drugih muzjaka. Tada i samo priblizavanje mambi na 10 - tak metara moze kobno zavrsiti. Naime, mamba se razlikuje od ostalih zmija po tome sto cesto znade prva napasti bez ikakvog povoda. Pri napadu, mamba cesto izdigne prednji dio tijela visoko iznad zemlje tako da u covjeka nisu rijetki ugrizi u glavu i vrat. Pri tome se pribilzava objektu napada velikom brzinom, poluotvorenih ustiju i duboko sisteci. Iskusni lovci na zmije kazu da se tada treba odmah baciti u stranu, jer mamba prilikom napada ne skrece i (najcesce) ne ponavlja neuspjeli napad. Zbog toga je najbolje ne priblizavati se crnoj mambi na prostoru koji nije otvoren (primjerice, u sumi). Zavrsetak napada znade biti toliko brz da objekt napada bude ugrizen 5 - 6 puta u roku od 3 - 4 sekunde, a da i ne primjeti na koja je mjesta ugrizen. Posto je mamba vrlo velika, ona ubrizga veliku kolicinu vrlo toksicnog otrova koji djeluje na zivcani sustav - zaustavlja disanje i sprijecava gutanje. Otrov ima brzo djelovanje tako da lijecenje zmijskim antiserumom treba zapoceti u roku od nekoliko minuta nakon ugriza. Nelijeceni slucajevi imaju smrtnost od 100% . U Africi zive i tri vrste zelenih mambi. One zive najcesce u sumskim predjelima koji nisu gusto nastanjeni ljudima tako da vjerojatno ugrizu manji broj ljudi. Osim toga, za razliku od crne mambe, one nisu toliko agresivne. Ipak, bolje je ne priblizavati im se.

AZIJA

U Aziji vjerojatno najvise ljudi strada od pjescane efe i od Russell-ove ljutice (Daboia russelli). Ona je cesta blizu sela, a aktivna je po noci. Tada se i dogadja najveci broj ugriza, jer mnogi ljudi u Indiji hodaju bosi. Otrov razara tkiva i krvne stanice, a nelijeceni ugriz najcesce ima smrtni ishod. Vrlo opasne zmije su i kraitovi (rod Bungarus). Kraitovi uglavnom nisu dulji od 1 m, ali imaju izuzetno toksican otrov koji djeluje na zivcani sustav. Kontrastno su obojeni: najcesce su crni ili tamo smedji sa zutim, bijelim ili crvenkastim poprecnim prugama. Zanimljivo je ponasanje prugastog kraita (Bungarus fasciatus). On je po danu potpuno bezopasan. Uzme li ga se u ruku, on tada i ne pokusava ugristi nego sakriva glavu ispod savijenog tijela. Medjutim, po noci je to sasvim druga zmija. Vrlo je agresivan i odmah se brani ugrizom. Slicno se ponasaju i neke druge vrste kraitova. Veliki broj ljudi u Juznoj Aziji strada od kraitova na spavanju. U tim krajevima, ljudi na selu najcesce spavaju na podu otvorenih vratiju i prozora. Po noci su kraitovi vrlo aktivni i cesto udju u kuce u potrazi za misevima, te prilaze ljudima koji spavaju. Posto se ljudi u snu nesvjesno okrecu, cesto znaju prignjeciti zmiju koja reagira ugrizom. Sherman A. Minton Jr. u svojoj knjizi "Venomous Reptiles" navodi slucaj koji je opisao nizozemski lijecnik F. Kopstein 1932. godine: Otac i sin zajedno su spavali u kolibi. Odjednom je mladic osjetio kako mu preko ruke gmize zmija. Brzo je povukao ruku i odbacio zmiju od sebe pri cemu ga je ona ugrizla u jagodicu prsta. Zmija je pala pola metra dalje na njegovog oca kojeg je ugrizla u nogu. Oba su covjeka kasnije umrla. Zmija je bila krait. U podrucju juzne i jugoistocne Azije zivi i kraljevska kobra (Ophiophagus hannah) koja je najveca otrovnica na svijetu. Nisu rijetki primjerci duljine 4,5 m. Posto zivi iskljucivo u sumskim podrucjima, rijetko dolazi u doticaj sa covjekom, tako da je broj ugriza ove zmije vrlo mali. Najcesce budu ugrizeni krotitelji zmija u Burmi i Tajlandu koji za svoje predstave koriste ove zmije. Ugriz je vrlo opasan, jer kobra ugrizom izluci veliku kolicinu jakog otrova. Zabiljezn je slucaj kada je kraljevska kobra ugrizla slona u kozni nabor na vrhu surle, pa je slon za nekoliko sati uginuo.

australija

Australija: U Australiji broj vrsta otrovnica nadmasuje broj neotrovnih vrsta zmija. Kao sto je vec spomenuto, u Australiji zivi zmija sa najtoksicnijim otrovom, ali je gotovo da i nema ugriza ljudi. Na ovom kontinentu zive iskljucivo zmije otrovnice porodice Elapidae. Tu zivi nekoliko vrlo opasnih vrsta koje cesto dolaze u doticaj sa covjekom.

Jedna od najopasnijih australskih otrovnica je taipan (Oxyuranus scuttelatus) koji naraste do 3 m. Rasprostranjen je u sjevernim i sjeveroistocnim podrucjima Australije, u podrucju tropske klime. Izbjegava pustinjska i polupustinjska podrucja. Taipan ugrizom izluci malu kolicinu vrlo toksicnog otrova. Otrov taipana je dva puta jaci od otrova kraljevske kobre, a djeluje na zivcani sustav: izaziva paralizu, poremecaje u grusanju krvi i ostecuje misicna vlakna. Pokusno je utvrdjeno da otrov dobiven jednim ugrizom moze usmrtiti nekoliko milijuna miseva. Nakon ugriza, potrebno je sto prije zapoceti lijecenje posebnim zmijskim antiserumom, jer se vrlo brzo javlja trajna paraliza i ostecenje misica. Srecom, u tim podrucjima ne zivi veliki broj ljudi tako da su ugrizi relativno rijetki. Smrtnost od nelijecenih ugriza je oko 80%.

Australska smedja zmija (Pseudonaja textilis) zivi po citavoj Australiji. Iako je kolicina otrova koje se izluci pri ugrizu vrlo mala, otrov je vrlo toksican i izaziva jake poremecaju u grusanju krvi, blokira rad zivcanog sustava, te jako ostecuje bubrege. Ova zmija usmrti vise ljudi u Australiji nego sve ostale zajedno. Srodnici smedje zmije su gvadir (Pseudonaja nuchalis) i dugit (Pseudonaja affinis). I njihov otrov djeluje na isti nacin, ali im je podrucje rasprostranjenosti manje od smedje zmije, pa ljudi rijetko dolaze sa njima u doticaj.

Sjeverna Amerika: U Sjevernoj Americi zivi 19 vrsta zmija otrovnica: 15 vrsta cegrtusa, vodena mokasina, rusoglavka, te dvije vrste koraljnih zmija. Cegrtuse, rusoglavka i vodena mokasina su jamicarke, a koraljne zmije spadaju u porodicu Elapidae. Od svih njih najpoznatije su cergtuse. Znacajne su po tome sto na vrhu repa imaju tzv. cegrtaljku koju nema niti jedna druga vrsta zmija. Cegrtaljka se sastoji od labavo spojenih suhih segmenata koze koje zmija ne odbacuje pri presvlacenju. Pri pokretanju, segmenti stvaraju poseban zvuk, karakteristican za cegrtuse. Novookocena cegrtusa nema cegrtaljku, ali je nakon 3 - 4 presvlacenja vec moze koristiti. Najglasnije su cegrtaljke koje imaju 8 - 11 segmenata. Po broju segmenata ne moze se ustanoviti koliko se je puta zmija u zivotu presvukla, jer segmenti sa vrha cegrtaljke cesto otpadaju, pa cegrtaljke mogu biti krace ili duze.

Zapadna dijamantna cegrtusa (Crotalus atrox) naraste do 2 m, a nastanjuje velika podrucja Teksasa, Novog Meksika, Arizone i Arkanzasa. Slicna je istocnoj dijamantnoj cegrtusi, ali je od nje manja i manje intenzivno obojena. Osim toga, ona izbjegava mocvarna stanista i zivi u suhim stepama i polupustinjskim podrucjima. Za razliku od istocne srodnice, ova cegrtusa ne bjezi nego se suocava sa napadacem. Zbog velike agresivnosti i podrucja na kojemu zivi (visoka gustoca ljudske populacije), zapadna dijamantna cegrtusa smatra se jednom od najopasnijih zmija SAD.

evropa

Evropa: U Evropi relativno mali broj ljudi strada od ugriza zmija. Razlog tome je da u Europi nema tako opasnih i otrovnih zmija kao na pr. u Africi ili Aziji. Osim toga, medicinska je pomoc i njega u gotovo svim dijelovima Europe lako dostupna, pa je moguce zapoceti lijecenje ugriza prije nego se razviju po zivot opasni simptomi.

U Europi zive samo opasne zmije otrovnice iz porodice ljutica. Vecina je europskih ljutica vrlo mala (mnoge su manje od 60 cm), pa ako i dodje do ugriza, kolicina ubrizganog otrova je vrlo mala. Sve europske ljutice imaju otrov u kojem prevladavaju hematotoksicne tvari. One izazivaju poremecaje u broju krvnih stanica, poremecaje u mehanizmu grusanja krvi, te izravno razaraju tkivo. Nakon ugriza javlja se bol i otok koji se brzo siri od mjesta ugriza. Na mjestu ugriza i u njegovoj okolini mogu se javiti i mjehuri ispunjeni bistrom tekucinom. Ako je ubrizgana veca kolicina otrova, a ugriz se ne lijeci, kao jedna od komplikacija (iako vrlo rijetko) moze se javiti i gangrena. Najcesci su ugrizi u prste ruku ili u nogu. Osobito su opasni ugrizi u glavu, vrat ili u krvne zile.

U Europi ljudi najcesce stradaju od poskoka (Vipera ammodytes), ridjovke (Vipera berus), talijanske (Vipera aspis) i spanjolske ljutice (Vipera latastei). Od svih njih najopasniji je poskok. To je ujedno i najveca europska otrovnica. Zenke narastu oko 60 cm, ali muzjaci mogu narasti i do 100 cm. U nekih je populacija zamjetna razlika u boji izmjedu muzjaka i zenki. Muzjaci su pepeljasto sivi, a zenke su najcesce smedje, sivosmedje ili crvenosmedje. Na ledjima se nalazi karakteristicna "cik - cak" linija koja je u nekih primjeraka izlomljena, te cini rombove. Poskok se hrani gusterima, malim glodavcima i pticama. Pari se u proljece, a u jesen zenka okoti 3 - 10 (ponekad i vise) zivih mladih. Nije agresivan i ako se uznemirava pocinje siktati i pokusava pobjeci. Cesto ga je potrebno jako isprovocirati da bi ugrizao. Ako, medjutim, dodje do ugriza, potrebno je potraziti lijecnicku pomoc, jer je poskok jako otrovan. Prvi simptomi trovanja su bol i(ili) oticanje ugrizenog dijela tijela. Otok se javlja 2 - 3 minute nakon ugriza i brzo se siri. U velikih primjeraka zubi mogu biti i 1cm dugi, pa otrov moze biti unesen u misic sto ubrzava razvoj simptoma trovanja. Posto se poskoci lako odrzavaju i razmnozavaju u zatocenistvu, oni se cesto koriste kao izvor otrova za proizvodnju antiseruma.